Predhistorijsko doba i naseljenost na području Mikanovaca
Vrijeme predhistorije arheološki nije sustavno istraživano osim povodom nekih slučajnih nalaza. No, i ti nalazi govore da je područje današnjih Mikanovaca bilo naseljeno u vrijeme Vučedolske kulture (5000. – 4200. g.p.Kr.), o čemu svjedoče utezi za mreže i keramičko posuđe nađeni na lokalitetu Blato i na elipsastome uzvišenju kod Čanića stana te dvodijelna posuda iz toga razdoblja otkrivena na Damića gradini prigodom gradnje škole. U mjesecu lipnju 1980. godine, nakon 76 radnih dana, završeno je arheološko ispitivanje Gradine. Utvrđeno je da je riječ o neolitskoj gradini, uzvišenju sagrađenom ljudskom rukom. Istraživanje su proveli radnici vinkovačkoga muzeja pod stručnim vodstvom dr.sc. Ivane-Iskre Janošić. Posuda je ukrašena ugrebanim crtežima koji prikazuju kalendarske ravnodnevice (ekvinocij) i solsticij u simbolima zviježđa Orion i Kasiopeja. Ugrebani utori u svježoj glini popunjeni su prahom smrvljenih školjki. Na lokalitetu Salaš (danas Petričevića farma) prigodom kopanja bunara otkriveni su fragmenti neolitičke keramike. Dakle, mikanovačko područje ima kontinuitet naseljenosti od oko 7000 godina. Gradinu je u svojim istraživanjima ucrtao i Marsigli 1726. godine ustanovivši da je ona dio neke fortifikacije (utvrde) s ostacima obrambene kule (vjerojatno iz 13. vijeka – vremena Ivanovaca jer su pri iskapanju 1980. pronađene fibule i ogrlice iz srednjega vijeka). U blizini Glavnika na lokalitetu Prisunjače još se nazire elipsasto uzdignuće iz neolitika, a istraživao ga je Šimo Frković.
Rimsko doba i naselja na području Starih Mikanovaca
I to je razdoblje »istraženo« samo kroz slučajne nalaze koji govore o kontinuitetu naseljenosti. Po mišljenju i istraživanju prof.dr.sc. Ive Jurića na tome se lokalitetu nalazila rimska Certissa, a i sam naziv šume Cerik, na zapadu prema Đurđancima, upućuje na taj zaključak. Taj dio je istraživao i Šimo Frković otkrivši nasip širine 12 m i dužine oko 300 m, a sličan je onome u šumi Muško Ostrovo koje ima naziv »rimski put«. I jedan i drugi put upućuju na pretpostavku da se na mikanovačkome ataru nalazilo naselje s raskrižjem putova od Marsonije (Sl. Brod) gdje se na sjever odvajao put prema Mursi (Osijek) i na istok prema Colonia Marca Aurelia Cibalae (Vinkovci). Na lokalitetu Paskovac (Bunjevčevo brdo), što odgovara mjestu Certisse, šezdesetih godina prošloga stoljeća otkriveni su rimska keramika, kameni žrvanj i pet opeka za podno grijanje. Te opeke su »znanstveno« označene kao »rimski grob« jer je pod njima nađeno dva kostura – odrasle osobe i djeteta.
Rimske opeke i fragmenti zidova se nalaze i istočno od crkve sv. Bartola u Novim Mikanovcima. U bišem vinogradu Čurdinjakovića u predjelu Dvorište otkriven je keramički vrč pun bakrenoga novca koji je pohranjen u vinkovačkom muzeju. Ako bi se spekuliralo tada bi se moglo reći da je Certissa bila prilično razvučena uzduž cesta za Mursu i Cibalae.
Srednjevjekovna naselja Hrvati i Magna Villa (Veliko selo)
Mjesto Hrvati (Horvati) bilo je na mjestu današnjih Starih Mikanovaca i spominju se 1239. godine u darovnici hercega Kolomana biskupu Bosanskom, a kasnije potpada pod posjede Biskupije đakovačke. U istoj darovnici iz 1239. godine spominje se i naselje Nagy Falu Cruciferorum ili Magna Villa (Veliko Selo), koje se nalazilo sjeverno od naselja Hrvati – vjerojatno na brežuljcima Paskovac i Mezevac, malo južnije je naselje Sveti Nikola.
Vrijeme Ivanovaca
U naseljima Veliko selo (Magna Villa ili Nagy falu cruciferarum, naselje na području današnjega Mezevca) i Hrvati (na Gradini i sjeverozapadno od nje, a na zapadu i jugu do današnjega potoka Kaluđer – čiji naziv vjerojatno dolazi od narodnog naziva za Ivanovce – kaluđeri) križarski vitezovi – monasi Ivanovci dobili su 29. siječnja 1238. godine darovnicom od ugarskoga kralja Bele IV., a na nagovor hercega Kolomana, posjed od deset jutara zemlje. Iz te darovnice je dio teksta »… terram ad decem aratra, nomine Croac, a castro de Walkoy exemptam, quae est contigua terrae ejusdem domus, que vocatur Magna Villa, cum silva pertimente ad ipsam« (Fejer, IV 1. 104, R. Horvat: Slavonija, str.15) – u slobodnom prijevodu; i naselje i zemljište dotad je pripadalo Vukovskoj (Vukovarskoj) županiji. Lokalitet mjesta Hrvati (današnji Mikanovci) pobliže određuje tekst u darovnici hercega Kolomana biskupu Bosanskom iz 1239. godine, gdje se navodi da su mjesta Veliko selo i Hrvati u neposrednoj blizini đakovačkog crkvenog posjeda i prenose se pod ingerencije biskupa Bosanskog po odobrenju Bele IV.
Viteško – monaški red Ivanovaca nastao je 1099. godine za vrijeme prve križarske vojne, a bili su pod zapovjedništvom velikog meštra Hrama templarskoga reda. Za razliku od križara vitezova – ratnika, koji su nosili bijele halje s crvenim križem na prsima i imali vojne zadaće, Ivanovci su nosili crne halje s bijelim križem i imali zadaću zaštite hodočasnika, liječenje oboljelih i ranjenih. U naše krajeve doveo ih je kralj Andrija II. poslije križarske vojne u zimi 1217. / 18. godine iz Palestine. Imanja im je podijelio duž rijeka Vuke, Biđa i Jošave. Imali su zadaću misionarskog rada među hereticima, poglavito Bogumilima, a to potvrđuje i poslanica pape Grgura iz 1234. godine naslovljena ovako: »Dilectis filiis Crucesignatis contra hereticas Sclavoniae in partibus Hungariae constitutis« (A. Theiner: Monum. Hungarica, tom I., str. 129) te zaštite posjeda biskupije. Oko samostanskih zgrada i u Velikom selu i Hrvatima bila su naselja, a u Hrvatima je bila carinska uprava i tjedni sajmovi. (Pavičić: Vukovska župa, str. 171). Vitezovi – monasi Ivanovci su na tom posjedu ostali do 1348. godine. Red se kasnije preimenovao u Rodski vitezovi, a danas nose naziv Malteški viteški red (M. Pavić: Redovništvo i samostani, Glasnik, 1903.).
Kako su nestali Templari iz naših krajeva govori povijesna činjenica da je na traženje francuskog kralja Filipa IV. Lijepog, papa Klement V. Godine 1312., na osnovi inkvizicijskih istraga u Francuskoj, ukinuo red Templara. Inkvizicija je posao završila 1314. godine pod vodstvom inkvizitora Guillaumea de Nogaret spalivši velikog meštra Hrama Jacqesa de Molay na lomači u Parizu. Veliki je meštar kroz plamen lomače prokleo i kralja Filipa IV. Lijepog i papu Klementa V. – koji umriješe do kraja te godine, a veliki su posjedi u vlasništvu templara prešli u izravno vlasništvo crkve i pape.
Trideset i četiri godine poslije spaljivanja velikog meštra, godine 1348., Hrvati i Veliko selo, a poslije 110 godina vlasništva Ivanovaca, dobili su novoga gospodara – Petra, sina Pavlovog de Horwaty, plemića Banča iz Bača. Neke listine kažu da je prije njega posjed Hrvati imao Petrov djed Toma – Aranyos de Horvaty, brat požeškog prepošta Orbacija.
Hrvati, sjedište župe
Od 1332. do 1335. godine papin legat je u naselju Hrvati bio šest puta i ustanovio da samo u tom mjestu postoji župa i da su se u tom vremenu promijenila tri župnika. Uz to mjesto legat spominje i župna naselja Grac i Rožd koji imaju veći porezni priliv od Hrvata, što govori da su bila veća. U donatornoj listini iz 1477. – 1478., Hrvati su opisani kao zapušteno mjesto s ruševnom crkvom koja ima kamenom zidani zvonik nedaleko Gradine okružena grobljem (pretpostavljam da je to ipak bila kapela posvećena sv. Nikoli). Kapela je građena u 11. ili početkom 12. stoljeća i to najvjerojatnije na mjestu današnjega groblja. U nešto boljemu stanju su bili dvori koje su izgradili Ivanovci, a kasnije ih preuredili i održavali Bančaji te u njima stanovali. Kao kuriju (ljetnikovac) te su građevine koristili plemići Gorjanski.
Crkva sv. Bartola u Novim Mikanovcima i samostan u Vrbici
Župa u Hrvatima zapuštena je izgradnjom franjevačkog samostana u Vrbici 1336. godine, koja je u to doba bila nešto jugoistočnije od današnjega mjesta, bliže Novim Mikanovcima, u kojima je izgrađena crkva sv. Bartola. Na južnoj strani je i groblje na kojemu su pokapani i stanovnici Starih Mikanovaca još u 18 stoljeću. Župno središte postaje Vrbica. Zanimljivost je da je toranj te ckve izgrađen ukoso, a gornji, završni dio visine oko dva metra, je ispravljen. Danas je crkva kategorizirana kao spomenik kulture nulte kategorije. Crkva je obnovljena po nalogu biskupa Petra Bakića, a željezne karike su ostale i poslije toga. One su služile za vezanje knjiga (jer su skupocjene i rijetke knjige vezane lancima za zid i bile okovane, zaključane i ukoričene u daske), a ne da su to bile turske verige za vezivanje konja.
Nastanak i naziv mjesta Stari Mikanovci
Prema podacima listine iz 1395. godine spominje se naselje Szent Miklós (Sveti Nikola), a nalazi se između sela Petrošanci i Đurđanci što odgovara zapadnom dijelu današnjih St. Mikanovaca. To je ujedno i jedini spomenuti mađarski toponim u mikanovačkom ataru. Kapelica posvećena sv. Nikoli, a ne crkva, ne spominje se u izvješću papinskog legata iz 1332. do 1335. godine. (Csánki, Magjarorság történelmi, Vol. II. Budapest 1894., str. 370). Najvjerojatnije su Mikanovci dobili i ime po toj kapelici jer se ime Nikola u narodu češće govorilo Mika, a »sveti« zamijenjeno je sa »stari«. Naselje se u vremenu od 14. do početka 16. stoljeća u popisima (1387., 1395. i 1478. godine) zapisuje kao Horvati. Posjed Horvati s označenim granicama opisan je u darovnici Đakova Bosanskom biskupu 1244. godine.
Još u vrijeme Ivanovaca zapadni dio imanja nosio je naziv Podgajci (naselje pod gajem – šumom) i graničio je s đurđanačkim atarom, a istočni je dio graničio s ivankovačkim atarom i bio je veći, a središnji dio nekoliko naselja bili su Hrvati (najvjerojatnije od Hladnivode i današnjega Šušnjara, uključujući i Nove Mikanovce). Dobiveni posjed Ivanovci su brzo proširili na više okolnih naselja kada su izuzeti iz jobagionske organizacije.
Koncem 14. stoljeća, u obračunima među plemićima, Bančaji su izgubili posjed Horváty, a dobili ga plemići Gorjanski zajedno s Cernom. Hrvati su u njihovom posjedu ostali sve do početka 16. stoljeća, kada je ta plemićka obitelj izumrla. Već zapušteno naselje je gotovo raseljeno i ostaje sa samo tridesetak kuća u vrijeme turskoga prodora.
Prvi zapis naziva Mikanovci je u matici krštenih iz 1724. godine, a od 1736. uz Mikanovci stoji i dodatak V (vetero=stari).
Stari Mikanovci pod Turskim carstvom
Pod kraj turske vlasti St. Mikanovci su bili posjed Ali-bega koji je stolovao u Đakovu, a pripadali su Požeškom sandžaku. Prema popisu iz 1579. godine Mikanovci su imali 36 kuća. Stanovnici su plaćali porez u obliku desetine od svih priroda i 6 oka masla godišnje. U početku su stanovnici bili Ali-begovi kmetovi i istodobno bili njegovo vlasništvo, kao i sva zemlja koju su obrađivali. Međutim, Mikanovčani su se otkupili kmetskoga odnosa tako što mu je svaka kuća davala godišnje 80 denara (1 rajnski forint), a cijelo selo je plaćalo sultanu godišnji harač u iznosu od 16 forinti.
Stari Mikanovci pod Austro-Ugarskim carstvom
Đakovački biskup Petar Bakić opisao je 1702. godine Đakovačku biskupiju, kojoj su te godine pripali i Mikanovci. Austrijska carska vojska istjerala je Turke 1687. godine i Mikanovčani postadoše opet kmetovi, ovoga puta vojnoga zapovjednika u Đakovu. I opet plaćahu desetinu na ime poreza od svega što su uprihodovali te su išli su besplatno na poslove koje im je vojno zapovjedništvo određivalo (gradnja i održavanje mostova i puteva, obrada vojne i crkvene zemlje, sječa šume).
Oko Mikanovaca je u to doba bilo neobrađeno 585 jutara oranica i pašnjaka, a samo manja površina je obrađena te tri velike šume koje pokrivaju 2000 jutara površine: Renovica – 400 jutara, Gajić – 700 jutara i Busija oko 900 jutara u kojoj uz hrast raste i bukva (koje danas nema).
Upravitelj Biskupskog vlastelinstva Andrija Keczkemety (za vrijeme biskupa Bakića) napravio je prema »Karlovim urbarima« za potrebe biskupije »Izvješće o uzgoju krupne i sitne stoke na Biskupskom vlastelinstvu 1737. godine« (čuva se u Dijecezanskom Arhivu u Đakovu). Uz to je dao i popise kućanstava u naseljima, koji su vrlo površni i netočni (a dugo vremena se na njih referira!), jer su u maticama krštenih (1724. – 1736. koju je pisao fratar Ambrozije Lučić iz Požege te 1827. – 1856.) stanovnici zabilježeni (prezimena i imena roditelja, rođenih i kumova) mnogo točnije.
Mikanovci su graničarsko mjesto
Iako je već od 1700. godine započelo plansko naseljavanje Mikanovaca stanovništvom iz Bosne (katolika koji su protjerani ili izbjegli), s Korduna i Like, tek će 1745. godine, u reorganizaciji koju je proveo podmaršal barun Engelshofen, biti uključeni u Vojnu krajinu zajedno sa Strizivojnom i Vrpoljem. Godine 1753. grof Serbellonia je rasporedio Mikanovce u 3. bataljun Prve kompanije s mjestima Strizivojnom i Babinom Gredom.
Po zapisu Engela (oko 1860. godine) Mikanovci su oko 1700. imali 26 kućanstava, a u vrijeme zapisa zabilježio je: … leže također na brežuljku, imaju 90 kuća od pletera, od toga 26 pokrivenih slamom, 3 trskom i 11 šindrom; oficirski kvartir i erarska gostionica građeni su od dobrog materijala (zidanice od kojih je još i danas opstojeća kuća Župnoga ureda – n.a. A.Č.), filijalna crkva, stanište husarskog ordonansa i seoska straža naprotiv od pletera, jedno kao i drugo nastalo, pokriveno šindrom (kalanim daskama – n.a. A.Č.). … Ovo naselje sastoji se od jednog pod konac ušorenog sokaka. Građevni materijal za kuće bio je u vojno – taktičkoj svrsi jer su mještani u slučaju potrebe povlačenja pred Turcima morali spaliti svoje domove (n.a. A.Č.).
Treća organizacijska reforma granice rasporedit će Mikanovce u 7. satniju Brodske pukovnije 1808. godine sa zapovjedništvom u Ivankovu, kojoj pripadaju još i mjesta: Novi Mikanovci, Retkovci, Vođinci i kratko vrijeme Neudorf.
Od oko 1800. godine u mjestu su građene i kuće zidanice od opeke pečene u Mikanovcima.
Mikanovački graničari ratovali su na svim bojištima Autrijske carevine. Iz tih ratova (1866. Austrijsko – pruski rat) potiču i njemačka prezimena obitelji u Mikanovcima u koje su došli češki Nijemci zajedno s ratnicima povratnicima. Sredinom 19. stoljeća Mikanovci su imali poštu koja je bila povezana kočijama na putu od Siska do Zemuna, a prvi je sat u njoj postavljen 1788. godine.
Željeznička pruga Brod – Vinkovci – Dalj izgrađena je 1878. godine te je, kao i poštanska služba, bila pod upravom Mađara sve do konca Prvoga svjetskog rata. Sa željeznicom u Mikanovce doseljavaju i Mađari koji su školovani u Pečuhu, a zatim u Brodu na Savi i Vinkovcima.
Granica je razvojačena 1873. godine, a 1881. godine Mikanovci su pripojeni civilnoj Hrvatskoj Brodskoga okružja. U Mikanovcima se razvijaju obrti i podižu prerađivački objekti – krojačnica, kolarije, kovačnice, kabaničarski obrt, postolarski obrt, pilana, ciglana te paromlin koji radi još i danas. Pojavljuju se i novi doseljenici, ovoga puta Židovi, kao zakupnici i poduzetnici. Proizvodi, ali i visoko školovani ljudi, iz Mikanovaca završavaju u Osijeku, Zagrebu, Beču i Pešti.
Kraj Carstva i Prvi svjetski rat
Vrlo razvijeno mjesto zavit će u crno i oskudicu početak i tijek Prvoga svjetskoga rata. Izginuli su mnogi muškarci, a tijekom rata umrla brojna djeca i žene od gladi i bolesti.
Za potrebe vojske skinuta su s crkve dva manja zvona 10. listopada 1916. godine te pretopljena.
I tijekom rata funkcionira pošta s ravnateljstvom u Budimpešti. Mikanovci i u to vrijeme imaju razglednicu, čak tiskanu u koloru u Budimpešti, kojom se mještani dopisuju sa svojim sinovima u vojnim učilištima i na bojištima.
Istražuje i piše: Adam Čurdinjaković
- From 1731 to 1734
- Through the 1763
- On March 20, 1764
- From 1731 to 1734, the French constructed Fort St. Frédéric, which gave the French control of the New France/Vermont frontier region in the Lake Champlain Valley. With the outbreak of the French and Indian War in 1754, the North American front of the Seven Years’ War between the French and English, the French began construction of Fort Carillon at present-day Ticonderoga, New York in 1755. The British failed to take Fort St. Frédéric or Fort Carillon between 1755 and 1758. In 1759, a combined force of 12,000 British regular and provincial troops under Sir Jeffery Amherst captured Carillon, after which the French abandoned Fort St. Frédéric. Amherst constructed Fort Crown Point next to the remains of the Fort St. Frédéric, securing British control over the area.
This article uses material from the Wikipedia article Vermont, which is released under the Creative Commons Attribution-Share-Alike License 3.0.
